Lancia Delta S4
Trkačka zvijer koja je obilježila jednu epohu
Delta S4 je bila tehnološki ispred svog vremena, sa nevjerovatnim performansama i inovativnim pogonom, ali je zbog tragičnih okolnosti i kraja Grupe B imala samo jednu sezonu na vrhu, ostavljajući za sobom nasljeđe koje je zauvijek promijenilo svijet reli trka...
Grupa B ostaje jedno od najuzbudljivijih, ali i najopasnijih poglavlja u istoriji svjetskog relija. Iako je postojala samo kratko, od 1982. do 1986. godine, ova kategorija donijela je nevjerovatne mašine i nezaboravne trenutke, stvarajući legende poput Audija Quattro, Forda RS200, Peugeota 205 T16 i Toyote Celice. Ipak, teško je zamisliti priču o Grupi B bez pominjanja Lancije – brenda čije je prisustvo ostavilo neizbrisiv trag.
Njihov prvi ozbiljni adut bio je model 037 – posljednji automobil sa pogonom na zadnje točkove koji je osvojio svjetsko prvenstvo. Iako su svi znali da budućnost pripada pogonu na sva četiri točka, Lancia je sa 037 uspjela da u 1983. godini pobijedi favorizovani Audi, pišući tako jednu od najromantičnijih priča u istoriji WRC-a.
Ali Lancijini inženjeri nisu gubili vrijeme. Svjesni da će dominacija Quattra biti teško zaustavljiva, već su tokom razvoja 037 modela započeli rad na nasljedniku. Novi model nosio je ime Delta, po kompaktnoj verziji iz serijske proizvodnje, ali ispod poznate siluete krila se sasvim drugačija zvijer – Lancia Delta S4.
Delta S4 bila je pravo tehnološko čudo za svoje vrijeme. Ispod karoserije izrađene od kevlara krilo se trkačko srce – 1.8-litarski četvorocilindrični motor kombinovan sa turbopunjačem i kompresorom, sposoban da isporuči između 450 i 550 konjskih snaga.
Zahvaljujući Hewlandovom sofisticiranom pogonu na sva četiri točka, S4 je mogao ubrzati od 0 do 100 km/h za nevjerovatnih 2,4 sekunde – i to na makadamu. Lagana konstrukcija od samo 890 kilograma doprinijela je brutalnim performansama, ali je istovremeno automobil učinila izuzetno zahtjevnim za vožnju.
Delta S4 svoj debi imala je krajem 1985. na čuvenom RAC reliju u Velikoj Britaniji, gdje je odmah pokazala svoju snagu osvojivši prve dvije pozicije – uz pobjedu Henrija Toivonena i drugo mjesto Markkua Aléna. Naredna sezona bila je ispunjena velikim očekivanjima.
Lancia i Peugeot vodili su epsku borbu za titulu, ali tragedije koje su obilježile tu godinu – uključujući kobnu nesreću u kojoj je stradao Toivonen, ubrzale su odluku FIA-e da ugasi Grupu B. Delta S4 tako je ostala u takmičenju samo jednu sezonu, ostvarivši pet pobjeda prije nego što je ustupila mjesto modelu Delta HF.
Kako bi Delta S4 stekla homologaciju za WRC, Lancia je morala proizvesti minimum 200 drumskih primjeraka. Tako je nastala Delta S4 Stradale – egzotični homologacijski model koji je nosio DNK trkačke verzije, ali bio prilagođen javnim putevima. Stradale je imao „pripitomljeni“ motor od 250 KS, pogon na sva četiri točka i školjku izrađenu od staklenih vlakana.
Dijelio je tek nekoliko dijelova sa običnom Deltom – hladnjak, zadnja svjetla i vjetrobran – dok su svjetla stigla direktno sa Fiat Ritma. I pored skromnijih brojki u odnosu na trkačku verziju, Delta S4 Stradale bila je prava raketa, ubrzavajući do 100 km/h za oko šest sekundi i dostizavši maksimalnu brzinu od 225 km/h.
Iako Delta S4 nije dugo trajala na trkačkoj sceni, otvorila je put dominaciji Lancije koja će uslijediti – šest uzastopnih titula konstruktora i pet vozačkih šampionata. S4 možda nije pokorila svijet kao njen nasljednik, ali bez nje, zlatno doba Lancije nikada ne bi bilo moguće.