Električna tranzicija
Ko drži ključeve budućnosti baterija?
Dok Evropa posljednjih godina ubrzano promoviše prelazak na električna vozila kao put ka energetskoj nezavisnosti i smanjenju oslanjanja na fosilna goriva, jedno pitanje sve češće dolazi u prvi plan – da li se zaista oslobađamo zavisnosti ili je samo mijenjamo novom?
Zagovornici elektromobilnosti često ističu da električna energija može biti proizvedena iz različitih izvora i na brojnim lokacijama, za razliku od nafte, čija se najveća nalazišta nalaze van evropskog kontinenta. Pogled na globalnu proizvodnju sirove nafte potvrđuje takvu tvrdnju: među vodećim proizvođačima dominiraju Sjedinjene Američke Države, Saudijska Arabija i Rusija, dok evropske zemlje imaju znatno skromniju ulogu. U tom kontekstu, prelazak na električni pogon mnogima djeluje kao logičan korak ka većoj energetskoj sigurnosti. Međutim, stvarnost električne mobilnosti mnogo je složenija od same dostupnosti električne energije.
Srce svakog električnog automobila nalazi se u bateriji, a upravo na tom području Kina je izgradila gotovo neprikosnovenu poziciju. Prema procjenama industrijskih analitičara, kineske kompanije danas kontrolišu oko 70 posto globalnog tržišta baterijskih ćelija, što predstavlja ogroman rast u odnosu na period od prije svega nekoliko godina. Takva dominacija nije rezultat slučajnosti. Kina je godinama sistematski investirala u proizvodnju baterija, razvoj tehnologija i obezbjeđivanje pristupa ključnim sirovinama poput litijuma, nikla i kobalta. Istovremeno, veliki dio preostalog tržišta drže južnokorejski proizvođači, dok Evropa i dalje pokušava da izgradi konkurentne proizvodne kapacitete.
Iako se na Starom kontinentu sve češće govori o strateškoj autonomiji u sektoru baterija, put do tog cilja pokazuje se znatno težim nego što se prvobitno očekivalo. Otvaranje novih rudnika litijuma nailazi na otpor lokalnih zajednica i ekoloških organizacija, dok visoki troškovi energije i rada dodatno otežavaju razvoj domaće industrije. Nekoliko ambicioznih evropskih projekata već se suočilo sa finansijskim problemima ili značajnim kašnjenjima. Zbog toga se postavlja pitanje da li elektrifikacija saobraćaja zaista znači smanjenje zavisnosti od spoljnog svijeta. Umjesto oslanjanja na proizvođače nafte, evropska privreda mogla bi postati zavisna od uvoza baterija i sirovina neophodnih za njihovu proizvodnju. Drugim riječima, geopolitička karta energetske zavisnosti možda se mijenja, ali ne nestaje.
Upravo zato stručnjaci upozoravaju da budućnost mobilnosti ne bi trebalo posmatrati kroz jednostavne i isključive scenarije. Električni automobili nesumnjivo imaju važno mjesto u transformaciji saobraćaja, ali potpuna zamjena motora s unutrašnjim sagorijevanjem još uvijek djeluje kao dugoročan i neizvjestan proces. Održiva rješenja vjerovatno će zahtijevati kombinaciju različitih tehnologija, razvoj domaće proizvodnje i realističan pristup globalnim ekonomskim odnosima. Jedno je sigurno – u eri baterija kontrola nad lancima snabdijevanja postaje jednako važna kao što je nekada bila kontrola nad naftnim poljima. A u toj utakmici Kina trenutno ima značajnu prednost.
HEMIJSKI SASTAV BATERIJA
Današnji električni automobili gotovo isključivo koriste litijum-jonske baterije, ali sa različitim hemijskim sastavom katode. Najzastupljenije su NMC baterije (nikl–mangan–kobalt), koje nude dobar balans između kapaciteta, autonomije i trajnosti. Koriste ih brojni evropski i azijski proizvođači. Sve veći udio imaju i LFP baterije (litijum–gvožđe–fosfat), naročito kod kineskih proizvođača i jeftinijih modela. Njihove prednosti su niža cijena, veća bezbjednost, duži vijek trajanja i odsustvo skupog kobalta i nikla, iako imaju nešto manju energetsku gustinu.
U premijum segmentu koriste se i NCA baterije (nikl–kobalt–aluminijum), koje omogućavaju veliku autonomiju zahvaljujući visokoj gustini energije, ali su skuplje za proizvodnju. Osnovni elementi svih ovih baterija jesu litijum, grafit (u anodi), elektrolit sa litijumovim solima te različite kombinacije nikla, mangana, kobalta, gvožđa i fosfora u katodi. Danas su najrasprostranjenije NMC i LFP baterije: NMC zbog odličnih performansi i dometa, a LFP zbog niže cijene, dugotrajnosti i manje zavisnosti od kritičnih sirovina. Trend posljednjih godina pokazuje snažan rast udjela LFP tehnologije, posebno na kineskom tržištu i u vozilima srednje klase.
NAJVAŽNIJE SIROVINE
Litijum i nikl danas su među najvažnijim sirovinama za proizvodnju baterija električnih automobila. Najveći proizvođač litijuma je Australija, dok značajne količine dolaze iz Čilea, Kine i Argentine. Najveće potvrđene rezerve nalaze se u Čileu, Australiji i Argentini, dok Bolivija raspolaže najvećim procijenjenim resursima litijuma na svijetu. Kada je riječ o niklu, apsolutni lider je Indonezija, koja proizvodi više od polovine svjetskih količina i posjeduje najveće rezerve ovog metala. Među važnim proizvođačima još su Filipini, Rusija, Australija i Kanada. Iako nije najveći proizvođač ni litijuma ni nikla, Kina dominira preradom ovih sirovina i proizvodnjom baterijskih ćelija. Zbog toga najveći dio litijuma iz Australije i Južne Amerike te nikla iz Indonezije završava u kineskim postrojenjima prije nego što postane dio baterija za električna vozila širom svijeta.