Čisti vozački hedonizam
Poslednji Ferrari s ručnim mjenjačem
Gotovo čitava istorija Ferrarija propraćena je zvukom zupčanika manuelnih mjenjača. Od prvih trkačkih i cestovnih modela pa sve do početka 21. vijeka, ručica mjenjača bila je neraskidivi dio identiteta brenda i simbol čiste, sirove povezanosti vozača i automobila…
Mehanički osjećaj kontrole, preciznosti i neposrednog kontakta s automobilom decenijama je predstavljao suštinu doživljaja vožnje svakog Ferrari modela. Međutim, vremena su se promijenila.
Savremeni vozači sve češće traže elektronsku asistenciju, lakoću upravljanja i konstantne performanse, zbog čega automatski i poluautomatski mjenjači danas imaju jasnu prednost. Ono što je nekada bilo vrhunac vozačkog užitka - manuelni mjenjač, postalo je rijetka i gotovo nostalgična pojava u svijetu superautomobila.
Evropa je taj zaokret osjetila možda i snažnije nego bilo koje drugo tržište. Početkom milenijuma manuelni mjenjači bili su nezamjenjivi i podrazumijevani, naročito u sportskim automobilima. Danas su praktično nestali iz ponude snažnih i luksuznih modela, svedeni su na tek nekoliko izuzetaka.
Automatski mjenjači, potpomognuti regulativama o emisijama CO2 i stalnim tehnološkim napretkom, nametnuli su se kao logičan izbor jer su brži, uglađeniji i na papiru efikasniji. Ferrari je tu tranziciju započeo ranije od mnogih, stavljajući performanse i vremena na stazi ispred romantične ideje ručnog šaltanja. Upravo zbog toga današnji kolekcionari s posebnom strašću gledaju na posljednje Ferrari modele kombinovane s manuelnim mjenjačem.
Prema aukcijskoj kući RM Sotheby’s, apsolutno posljednji takav primjerak je Ferrari 599 GTB Fiorano iz 2012. Godine, tačnije posljednji od svega 30 proizvedenih s ručnim mjenjačem i, ujedno, posljednji Ferrari ikada koji je napustio fabriku s klasičnom ručicom. Time je simbolično zatvoreno jedno poglavlje duže od pola vijeka. Riječ je o automobilu koji spaja atmosferu starog svijeta i tehniku savremenog supersporta.
Za njegov pogon zadužen je atmosferski 6,0-litarski V12 razvija 612 KS i 600 Nm, a snaga se na zadnje točkove prenosi preko šestostepenog ručnog mjenjača. Dizajn potpisuje Pininfarina, dok je konkretni primjerak dodatno obilježen posebnim statusom – potpisao ga je tadašnji prvi čovjek Ferrarija Luca di Montezemolo, kao svojevrsni oproštaj od jedne ere.
Automobil je lakiran u diskretnu sivu boju, s enterijerom u bež koži Canna di Fucile i brojnim detaljima od karbonskih vlakana. Opremljen je i HGTE paketom, koji donosi sportskije ogibljenje, izmijenjenu aerodinamiku, izraženiji zvuk izduvnog sistema i poseban set točkova.
Iako zamišljen kao kolekcionarski biser, automobil nije ostao zatvoren u garaži prešao je nešto više od 6.500 kilometara i ima uredno dokumentovanu istoriju, uključujući i manju popravku obavljenu u ovlaštenom servisu u Japanu.
Danas se ovaj Ferrari nudi na aukciji u Londonu, s procijenjenom cijenom između jednog i 1,1 miliona američkih dolara. Iako je riječ o iznosu koji višestruko nadmašuje vrijednost „običnog” 599 GTB Fiorano, tržišna logika je jasna.
Ferrari s ručnim mjenjačem više ne postoji, a oni koji još uvijek vjeruju da je prava vožnja nezamisliva bez kvačila i ručice mjenjača spremni su platiti i milion kako bi sačuvali posljednji komad te filozofije. U tom smislu, ovaj automobil nije samo rijetkost – on je mehanički spomenik vremenu kada je vozač bio neodvojivi dio mašine.